Tuesday, March 25, 2008

SVE JE ISLO NEKAKO SPONTANO


XI SAMOSTALNA IZLOZBA SLIKARA I GRAFICARA SLAVOLJUBA CVOROVICA U MOSTARU 1982.


Slavoljub Čvorović
-------------------------------------------------------------

Razgovor sa DIVNOM NADAZDIN
objavljen u mostarskom dnevnom
listu SLOBODA 27.jula 1982






Ispod stvari i iznad stvari, koje nas okruzuju, postoje neke oci koje prate i upijaju, koje prenose u svest, koje pogadjaju u bit.Mi nismo ni svesni da oci umetnika vide ono sto drugima promice, da asocijativno povezuju oblike i boje, da se igraju zivota i oko zivota, da su stalno prisutne u njemu i da ga ustostrucuju, uhiljadustrucuju na platnima, hameru, kartonu, u kamenu, glini, drvetu, zvuku i recima...

Ovih dana susreli smo se sa izlozbom grafika i njenim stvaraocem - Slavoljubom Cvorovicem. I dok smo razgovarali s njim o umetnosti, pomalo kao djaci koji prate predavanje profesora, najvise sto nas je impresioniralo bile su oci umetnika.Samo od sebe nametalo se pitanje:sta on to njima vidi, sta on to njima trazi, sta povezuje, sta nalazi, sta gata, sta uskomesava, sta zakljucava, sta otkljucava, kao u bajci..?Medjutim, kada se udje u hladovinu galeroje i vide njegove grafike pod staklom, kada se procitaju nazivi tih slika, vidi nacin na koji su date, nadje se odgovor.Umetnik na vrlo savremen nacin, i slikarski i filozofski, prolazi kroz lavirint boja i oblika, na jedan sasvim nov nacin posmatra prastari svet.

- Od samog pocetka nisam ni znao da cu biti slikar.- prica Cvorovic.- Ja sam hteo da budem pilot, padobranac i zavrsio sam Pilotsku skolu.Tamo smo imali zidne novine, za koje sam radio crteze.Tako me je to okupiralo da sam nocu ustajao, slikao pejzaze, zgrade...Primljen sam na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i nastavio spontano.Zavrsio sam 1960.godine, a zatim specijalku na Slikarskom odseku, kod profesora Nedeljka Gvozdenovica 1962.godine.Dobio sam stipendiju belgijske vlade i specijalizaovao grafiku 1964/65. na Visokoj nacionalnoj skoli za arhitekturu i dekorativne umetnosti( prof.S.Creus) u Briselu.Sada sam docent na Fakultetu za likovne umetnosti u Beogradu.Vremenom sam poceo da saljem svoje radove kod nas i po svetu.Sve je islo spontano, bez nekih vecih ambicija.-

Na pitanje sta misli o radu svojih kolega - umetnika, maestro je odgovorio:

- Ja volim i slike svojih kolega.Meni je strana ljubomora...Kada odem na izlozbu svoga kolege i kada mi se izlozba svidi, ja se odusevim kao da se radi o mojim slikama.I dobijem zdravu potrebu da i sam slikam.Ali, kod nekih nije tako.Mozda je kod tih ljudi pokretac upravo ta ljubomora.Mozda?Ja mislim da je Halil Tikvesa najbolji nas graficar.Tehnicki savrsen.Ono sa camcima je perfektno.Emir Dragulj i bezbroj drugih, koji su izvanredni! -

Jedna mlada devojka, koja je posmatrala izlozbu Slavoljuba Cvorovica, zapazila je da ima kruzic na svakoj grafici, pa smo ga pitali o tome:

- Kruzic?Svako ima nesto, neko sredstvo izrazavanja i prepoznavanja, neke elemente, koji su karakteristicni za njega.Moji krugovi su potrebni da bi grafika imala kontraste.A ujedno, ta tackica je moj znak raspoznavanja.Ja vrlo sporo radim.Idem polako, hocu da osetim, nista napadno, ja ne zurim.Krug mi se cini kao dobro resenje.Svaki umetnik nadje neke svoje simbole.Kod mene puno ima nekih linija, nekih kretanja.Uvek trazim nesto novo.Uvek hocu da budu neki novi podsticaji, kao sto je i neki novi naziv grafike.

Ja slikam i pravim grafiku.Slikanje je gospodski posao.A graficar izgleda kao majstor kada radi, kada radi sav umazan do lakata od boje.Ranije nisam imao uslova za rad.Sada imam.Sve stvari treba raditi do kraja.Cesto kazem svojim studentima da ne budu mediokriteti.Mnogi sportisti skacu uvis.Ali onih poslednjih 20 cm je sporno da se postigne rekord!Isto kao kod pisca u pisanju.Pisac pise i prepravlja sve dok ne dostigne savrsenstvo, dok ne dodje do toga da nema sta vise da kaze.Ja sam grafiku shvatio kao neki istrazivacki posao, da se od klasike krene dalje, jos sire i jos sire i tako covek tokom vremena pocne da pravi nesto svoje licno.Kad zavrsim jednu grafiku, odmah idem dalje, jer je to vec istrazeno. -

Mi smo na to u sali dodali da nas podseca na Andricevog neimara u MOSTU NA ZEPI, koji se nije na odlasku ni osvrnuo da jos jednom vidi svoje zavrseno delo, nego je krenuo dalje, misleci o novom.

A o Mostaru? - pitamo ga.

-Moj prvi susret sa Mostarom bio je pri dolasku iz Pocitelja.Mostar mi izgleda kao vrlo pitoreskan grad, kao neka scenografija, neobican, nije ono kao svi ostali, ima svoju fizionomiju, ne lici na druge gradove.Ljudi su otvoreni, srdacni, prirodni, poeticni.Sve su to neki neobicni ljudi, puni poezije.Bobo Samardzic, Vlado Puljic, Meha Sefic, Ica Voljevica, Jusa Niksic...Uvek su mi imponovali kao kolege, a i sam grad gde oni zive.

Na kraju smo upitali umetnika Cvorovica da li ima nesto da nam isprica o cemu ga nismo pitali:

- Uvece sam bio u ateljeu i radio.Dodje mi jedan prijatelj, komsija.Gledali smo slike.On mi rece:'Uh, sto ti je lep ovaj Mostar!' i ja pogledam sliku.Stvarno Mostar!'Samo ti fali skakac sa Starog mosta!' Ja uzmem kredu i naslikam skakaca.Ujutru me zovu preko telefona da izlazem u Mostaru.Mislim da postoji ta telepatija.Nekada ne vidim nekog prijatelja po dve godine.Kako je to mogucno da upravo kada ga se setim i razmisljam o njemu, on me zove ili ga sretnem na ulici? -

Tako je taj nas Mostar odnekuda izronio iz podsvesti umetnikove na njegovo platno, zovuci ga nama, a nas njemu, povezujuci snove i zbilju.

Thursday, March 20, 2008

U ATELJEU MIRKA KUJACICA



Ovaj intervju je objavljen 1982. u mostarskom MOSTU br.51 - 52, casopisu za kulturu i drustvena pitanja.
MIRKO KUJACIC je rodjen 2.jula 1901.u Nudolu,
a preminuo 8.avgusta 1987.i sahranjen
u Arandjelovu kod crkve, u Nudolu kod
Kolasina.

Kada se udje u atelje Mirka Kujacica u Mostaru, zapljusne vas kisa plavetnila, neobicnih, mrkih, brkatih likova, ispruzenih ruku demonstranata i prorocanski pogled coveka, koji gazi devetu deceniju.Sede brade i dubokog zivotnog iskustva, posmatra vas tiho, a vi njega u cudu, jer ne mozete da verujete da je sve te ogromne slike, cele te povrsine, pokrivene linijama i bojama, taj jedan jedini covek naslikao.Ne zna posetilac na koju stranu pre da pogleda i stidi se kao da krade tu umetnost nesvesnu same sebe, tu reku koja tece u plavim naborima, te dane koji klize niz njena platna kao smola niz crnogorske cemprese, te sivkaste nijanse hercegovackog krsa i taj napor da se iskaze duboko, unutrasnjeljudsko oko kao vrtaca usred zege, usred goloruke samoce pred prolaznoscu i smrti.

Ako cujemo za neko ime ili znamo za nekog coveka, to ne znaci da ga i poznajemo.Ako smo vidjali Mirka Kujacica na izlozbama i uzivali u njegovim slikama
velikih formata, na kojima plecati ladjari u sirokim zaveslajima rastacu modroplavu boju i stapaju se sa olujnim nebom, ne znaci da smo se primakli i za korak nekome ko je ucio slikarstvo u Parizu kada smo se mi tek rodili.Citav njegov zivot je na tim platnima kao na ispruzenom dlanu pred gatarom i sada, pogadjaj, ako znas, tu sudbinu, sve njegove radosti i tuge, sva nadanja i ushicenja, sve padove i razocarenja, sve ono sto, hteli mi to ili ne, i za sta nas niko ne pita, covek preturi preko svoje glave.Koliko je samo truda slikar Kujacic ulozio da izrazi onaj stvaralacki grc, onaj nepremostivi nemir, ono neizbrisivo ljudsko osecanje koje svako od nas nosi, ali kome svako od nas ne zna ime.Umetnici ostavljaju trag o svom vremenu, koji na cudan, skoro neobjasnjiv nacin, pomocu platna, boje i kista govore o nama svima, govore iz nas sviju, zadrzavaju i nas odsjaj i nasu senku, zadrzavaju suncan dan i skupljaju svaku kap kise za one trenutke kada budemo zedni.

O tako dugom zivotu i radu moze se govoriti samo u fragmentima, jer bi citava monografija trebalo da se napise, pa da se ni tada ne isprica sve.Rodjen je u Nudolu kod Kolasina 2.jula 1901.godine."Moj otac", polako prica maestro," maturirao je u Sremskim Karlovcima u narodnoj nosnji, crnogorskoj bjeljaci( to je onaj bijeli gunj)i opancima.U Sremskim Karlovcima se ucio grcki od treceg razreda, a latinski jos od prvog.I tako je mogao on da prevede i prepjeva Homerovu ILIJADU sa grckog. Oceva knjiga sjecanja, kao i prevod ILIJADE i sada su u rukopisu vrlo lijepo ukoriceni njegovom rukom, jer je otac volio da se bavi nekim rucnim radom.Kad je posao na studije medicine u Moskvu, knjaz, gospodar Crne Gore, dao mu je nalog da se isplati dvjesta napoleona i to je napisao na komadicu papira, sto ga je otkinuo sa coska nekakvog spisa, dodajuci mu jos deset za put.Tako je tada bilo.Dok nije 1899.godine zavrsio medicinu, moj otac nikako nije dolazio kuci.Radio je kao lekar u Danilovgradu."

Na jednoj ogromnoj slici pojavljuju se iz dubine secanja i dubine vremena poredani muski likovi, ali muski u pravom smislu reci.Svi se stapaju u jedan lik junaka iz narodne poezije, iz nase junacke tradicije i opet razdvajaju i umnozavaju kao njihovi potomci u bezbrojnim ogledalima, noseci u genima po jedan prkos i jedan neiskazan jauk pred osvajacima i tiranima.Ta slika je grandiozna i teska opomena da se jedan narod ne moze unistiti, da se stalno iz svog pepela radja kao feniks.Opet plava boja i modroljubicasta u svim prelivima.Slikar Kujacic prica:"Muski likovi?Sa jedne stare fotografije iz 1908.godine, borci veterani sa Grahovca, koju sam u djetinjstvu stalno gledao i dabome, na svoj nacin, sklapao nekakvu ilustraciju o onome sto se pricalo, sto se pjevalo uz gusle, sisao je i moj djed, koji je tada imao samo sesnaest godina.Kada sam poceo da slikam svoje komsije u Nudolu, onda sam zapoceo ovu sliku i nosio se sa njom dvije godine.Podsticaj mi je bila i Cele - kula kod Nisa.Tako sam tom slikom odgovorio Cele - kuli, jer ovo su zatocenici sa Grahovca, mladici od sesnaest do dvadeset i pet godina, uglavnom.Napravio sam o toj temi nekoliko slika.Ovi likovi su opsjedali mene nekoliko godina".

Istoriju umetnosti Kujacic je studirao u Beogradu, a slikarstvo u Parizu (l938, 1939, 1960).U ateljeu A.Lhotea proveo je, uporno radeci, pred sam rat oko dve godine.Slikar prica da je kod poznatog majstora doci na red bilo pravo hodocasce, iako se placala skolarina.Bilo je studenata iz citavoga sveta."Ja sam platio skolarinu samo prvoga mjeseca, iako sam bio jos dugo kod njega.Ostalih mjeseci sam radio kao namjestenik, pomagao sam mu u ateljeu i bio mu pri ruci kada je radio korekcije.Kad sam 1960. dosao u Pariz, otisao sam opet kod Lhotea.On je vec bio bolestan, ali je dolazio povremeno u atelje, kad je mogao.Kad smo se pozdravljali, rekao mi je na francuskom da je putnik.Ostao sam sa njim jos nekoliko mjeseci, preuzimajuci svoju staru ulogu.Ugovorismo da ce doci u Jugoslaviju i prirediti izlozbu, jer kod nas ima mnogo njegovih ucenika.O tome sam se kasnije dopisivao s njim.Jedno njegovo pismo se cuva u Narodnom muzeju u Beogradu, kod kustosa Katarine Ambrozic".Kao student Kujacic je crtao i kopirao u Louvreu.Izmedju dva rata opredelio se za slikarstvo socijalne tendencije.Priredjivane su bojkotaske izlozbe.Napredna omladina je i na taj nacin odgovarala nenarodnom rezimu.Radio je pretezno figure i pejzaz u ulju i dekoracije u tehnici freske.Tin Ujevic je u nekoliko navrata pisao o njemu, npr."Medju jazzom i Ciganima"(Sjecanja na izlozbu slika M.Kujacica u Beogradu 1930.goine)"."Tin Ujevic je u Splitu, u listu NOVO DOBA pisao o meni i nazvao me 'plavim vitezom', zbog plave boje na mojim slikama.Godine 1930.Tin mi je u Sarajevu otvorio izlozbu".O Kujacicu je pisao i Rade Drainac i mnogi drugi.Kujacic se bavio i konzervatorskim poslovima.Rukovodio je Upravom za zastitu spomenika kulture u Mostaru.Izveo je zidne dekoracije(freska, mozaik) u Domu JNA u Ljubljani.Izdao je Mapu grafika sa 21 drvorezom i linorezom RIBARI(1934).Poceo je da izlaze od davne 1929.godine u Beogradu, Ljubljani i drugde, a posle oslobodjenja u sastavu ULUBiH - a i grupe mostarskih slikara sirom zemlje.

Nasred krasnog novog ateljea uzdize se veliki stafelaj, spomenik umetnosti i prijateljstvu, vremenu i dogadjajima, svedok i saucesnik, brat i majka, tacka oslonca za mnoga platna, koja odavno jedre svim morima sveta.Slikar sa ljubavlju prica o njemu:

"Stafelaj je unikat.Napravili su ga student arhitekture, sada pokojni, Vojislav Midic iz Starog Beceja i njegov drug Mita, stolar.Jednom prilikom pokazao sam Voji katalog umjetnickih potrepstina WINDSOR NEWTON, poznate svjetske marke, rekavsi kako bih zelio takve nogare, na sta je on spremno odgovorio:'Mi cemo to napraviti, Mita i ja!'Nakon izvjesnog vremena, pojavili su se sa nogarima.Tako ih imam od 1936.godine, mozda cak i iz 1935.U svemu su bili kao onaj iz kataloga, sa razlikom sto je Midic ugradio lezajeve, neki svoj izum, tako da su na jednoj spiralnoj osovini podizali i spustali sliku i istim pokretima je naginjali.Tako je Voja premasio WINDSOR NEWTON.To je prica o nogarima, koja je pomalo deplasirana, jer treba poznavati Voju, kakav je on bio covjek, sa kakvim je odusevljenjem prihvatio da radi.Oslonio se na cinjenicu da kod njegove bake na tavanu, u Starom Beceju, ima mnogo suve hrastovine, koja se cuva godinama.Kad je dosao rat, zapravo 1941.godine, ja sam se, kao sto su to cinili uopste svi napredni omladinci, prijavio u vojsku.Onda je dosao ustanak, dosle represalije i dospio sam pred italijanski vojni sud na Cetinju.Nogari su ostali u mom ateljeu i onda ih je prenio sa ostalim stvarima neko, ko je cuvao ocevu imovinu i ostavio ih na tavanu.Poslije oslobodjenja javio mi se covjek, ja sam dosao i nasao svoje nogare, nedirnute.Zaista sam im se obradovao!Tako smo se opet sastali i skoro smo cetrdeset godina nerazdvojni".

Stari slikar se seca teskih vremena rata kada je bio zatvoren u Kasa penale di Parma(Kazneni zatvor u Parmi)."To je, u stvari, Parmski kartuzijanski manastir!Sjecate li se Stendala?Kad su nas vodili sa Cetinja, sve dva po dva, vezane jednog za lijevu, a drugog za desnu ruku, narod nas je gledao.A pred ulaskom u brod, stajao je spalir italijanske straze.Ne znam sta cu, pa onom slobodnom rukom skinem kapu i pozdravim Lovcen.Na to je jedan italijanski vojnik uzviknuo:'Guarda, guarda,che saluta la montagna!'(Vidi!Vidi!Pozdravlja planinu!).Nisam znao da li cu se ziv vratiti.Zatvor u Kotoru.Zatvor na Cetinju.Zatvor u Parmi.Kad smo prolazili kroz Parmu u robijaskim odijelima, kad su nas vodili na Zeljeznicku stanicu, na ulici smo vidjeli zene, koje su plakale i pitale ko smo.A nas je bilo dvesta pedeset.Izvukao nas je iz zatvora jedan katolicki sjestenik, navodno u ime Crvenog krsta.To je opet zasebna prica.Onda smo dosli u Ljubljanu, januara 1944.Pustili su nas, ali smo bili, kao i svi gradjani Ljubljane, kao u logoru, opasani zicom.Opet sam se latio slikanja, tako sam odmah ,i kod Italijana u zatvoru i ovdje, mogao da kupujem duvan.Nacrtam strazara i evo ti duvan.U Ljubljani sam se sreo sa slikarem Jovanom Zoljicem, sa kojim sam drugovao citavo vrijeme.Upoznao sam puno slovenackih slikara, koji su u vecini bili clanovi Oslobodilne fronte.I u Ljubljani smo zivjeli,uglavnom, prodavajuci slike.Snalazili smo se preko jednog privatnog galeriste".

Kada pitamo slikara Mirka Kujacica da li slikari dugo zive, zar se na neki nacin ne oslobadjaju stresa na svojim platnima i tako mirnije provode dane od onih koji nemaju takav vid rasterecenja, umetnik odgovara:"O njima se toliko govori sto su drugi otisli prerano.Zivotno iskustvo mi je veliko, ali mi je umjetnicko kratko.Trebalo bi mi jos pedeset godina, ali da krenem sa ovom pamecu".

Treba imati hrabrosti, pa zahvatiti boje bez zazora od ustaljenih misljenja, uhvatiti kontraste senki na portretima, pronaci neverovatnu modroljubicastu boju kule Lovrjenca u trenutku zalaska sunca, kao i senke ispod kape na autoportretu, iz kojih izbija pogled ociju, kojima nista ne promice.Prirodno se nametnulo pitanje slikaru o tehnici slikanja:

"Ja o tome ne znam nista.Kad radim, ne znam uopste sta ce biti, sta ce izaci.Radim uopste po nekakvom nagonu.Kad osjetim da je stvar postala dio mene, onda znam da sam na pravom putu, ne sto sam ja - ja, nego sto je to plod neke stvaralacke temperature.Razumije se da u osnovama stvaralackim mi smo neke nenormalne zanatlije, jer ne mozemo da nadjemo mjesto u drustvu.Ta zanatska strana moze da bude neinteresantna.Picasso je van svih kategorija.Sto god je radio, kao carobnim stapicem je pretvarao u umjetnost.Ali ta zanatska starana rada je vrlo vazna, jer ona je nekakav osnov koji moze svako da nauci i to je poslije ono sto ljude dijeli na one, koji su zanatlije i one druge, koji su umjetnici.Umjetnici se poslije velikog rada ostvaruju i dokazuju.Mlad covjek treba da uci likovnu umjetnost, koju bilo, i da poslije ulozi isto toliko truda da se oslobodi naucenih sablona."

Cesto cujemo o enformelu.Moze li da se definise?

"Enformel - neformalno, bio bi jedan od prevoda.Ja sam prvi enformel vidio u Parizu sezdesetih godina kod slikara Mathieua.Slikari rade cesto sa tubama boje.Meni se to svidjelo, ali nisam osjetio potrebu da se izdrazavam tako.Smatrao sam da to treba da bude jedan duboki dozivljaj, pa da ne bude lazno, da ne bude moda.Nesto mora da bude zamijenjeno necim dtugim, jer to je nekakav normalni tok zivota.Kod nas je enformelista Branko Filipovic Fil.Bio sam mu profesor dvije godine u Herceg Novom.On se jos uporno drzi enformela.Ne asocira ni na sta.On radi na tome da mu boja bude izrazena, ne kao boja, nego kao materija.On sliku nekada radi na podu cetkama, stapovima, rukama...Svacim on radi.Sliku naginje na sve strane da mu boja scuri u neobicnim pravcima i dobije najneobicnije oblike.Meni se cini deplasiranom svaka teoretska klasifikacija slikarstva.Ili napravis da valja ili da ne valja.A publika i posmatraci ce da procijene.Da li su oni merodavni?I jesu i nisu.Ako se ide na neku strucnu procjenu, nisu.A ako se radi o utisku, koji umjetnost treba da ostavi na njih, jesu.Slika mora da djeluje na nekoga necim, jer uglavnom je i pravljena za publiku.Ima izuzetnih slucajeva da slikar slika i po trideset godina, a da nikome te svoje slike ne pokazuje.Ja ne znam ni jedan takav konkretan slucaj,ali iz pricanja i literature znam da tako nesto postoji".

Mirko Kujacic se susretao i druzio sa mnogim velikim imenima nasega slikarstva.Poznavao je Lubardu jos iz pariskih dana.Bili su vrlo cesti mitinzi za republikansku Spaniju.Kujacic je napravio portre Dolores Ibaruri la Pasionarije, koja je i danas, u devedesetoj godini, nominalni predsednik KP Spanije.Portre su umnozili i delili simpatizerima.Da li umetnik treba i mora da bude angazovan?Na to pitanje Kujacic odgovara:

"Ja mislim da umetnik ne moze da bude neutralan.Ne znam kako je to sa muzicarima.Imali smo u drustvu Baneta Vuckovica, sa kojim smo radili takozvanu primijenjenu muziku, neke recitale...Ali umjetnik ne smije da bude ni proizvodjac ilustrovanih parola.Za nas je uopste zakljucena ta tema(mozda, inace, i nije),ali je vrlo tesko u njoj naci mjesta za svakoga.Onda se ponavljaju motivi, koji postaju banalni i donose vise stete, nego koristi.Umjetnik mora da bude, koliko je god to mogucno, slobodan i pomalo 'luckast', jer normalni ljudi ne bi radili ono sto mi radimo.Na jednoj strani nudi ti se svasta, mi to odbijamo i hocemo svoje.Moj je utisak da nema dovoljno 'luckastih' slikara u Jugoslaviji".

Polako, kao na kraju poznate francuske sansone, razgovor se stisava.Melodija jenjava.A stari slikar, kao za sebe kaze:"Kad ja jednom opet dodjem i pogledam ove svoje slike...", sto je svako od prisutnih shvatio na svoj nacin,a meni je to bila ptica - golubica njegove duse, koja ce i posle njegove smrti lebdeti nad njegovim slikama.Prolazimo opet kroz galeriju slika, koje nas kasnije prate mostarskim ulicama,a stari dobri slikar pruza ruku u znak pozdrava, kao da nam trazi nov i cist kist, koji ce umociti u boju i nastaviti da radi do dugo u noc.Citav jedan zivot je stao na te slike, dan za danom.I dok smo se pozdravljali,kao omamljeni njihovom lepotom, znali smo da cemo im se opet vracati, zeleti da ih dodirnemo dusom i ogledamo se u njima, pronalazeci stalno neke nove poruke, neke znakove pored puta, koje pre nismo primetili.Mozda cete vi u njima pronaci jos i vise?

Mostar je bio obliven mostarkim kisama.Dazdom, koji dazdi.Svaki prozor je imao druge zavese.Iza tih zavesa se kretao neki nepoznat zivot.Zasto se malo vise sa dobronamernoscu ne zinteresujemo za druge?Zasto se ogradjujemo svojim zidovima i zaklanjamo svojim zavesama?Zasto ne otvorimo prozore kao velike slike i ne pustimo da u njih udju boje, mirisi i bliskost drugih,isto tako usamljenih kao i mi?

Monday, March 17, 2008

MOZDA JE TO BIO NAJLEPSI TRENUTAK




MOZDA JE TO BIO NAJLEPSI TRENUTAK

Mozda je to bio najlepsi trenutak,
jer je on igrao sa prijateljem sah na balkonu,
a ja sam vezla cvetove na ovalnom stolnjaku,
preko radija se cula francuska sansona.
Iz dvorista je dopirao pljusak vode,
sto je razbijalo tropsku vrucinu,
a sa bazena pulsirao zamor kupaca i skakaca.

Bila sam tako mirna i srecna,
u majici golih ledja i dugoj ciganskoj suknji.
Bila sam tako tiha kao da me nema.
Dusa mi je stajala kao uramljena
u cvetove stolnjaka, koji su nicali
jedan za drugim, raznobojni.

Oni su igrali sah,a ja sam se igrala,
vezuci stolnjak.
Mostar, 21.jula 1979.godine

IMEDJU LJUDI I SUNCA


Na anonimnom konkursu za srednjoskolsku i studentsku omladinu, povodom Dana oslobodjenja Beograda, 20.oktobra 1957.godine, za ovu pripovetku sam dobila prvu nagradu.Na ovom konkursu sam tri godine uzastopno dobila prvu nagradu.

I Z M E DJ U LJ U D I I S U N C A

Tog jutra se sunce u Biogradu na moru jos nije bilo uvrezilo u kamene zidove.Krovovi su se jasno crveneli u nebu i krosnjama cempresa.Jedna zena prodje pored nas.Nosila je na glavi pletenu kosaru.Ljuljala se i meko tabanala bosim nogama prasinom.
- Pet? - rece Andja.
- Izgleda da je pet.Tu nigde nema sata...
Kuce su postajale redje.More je raslo u belinu.Sunce se prosipalo.Zurile smo da ga prestignemo.Nekoliko privezanih magaraca lezalo je u senci ispod mlina.Covek je unosio vrece i psovao.
Isle smo cuteci.
Onda su iznenada zaprasila jedna kola tisinom.Zaklonile smo se.
- Dakle? - pitala sam, pogledavsi Andju.Pantalone su joj vec bile izgubile boju.
- Spava mi se...Cudno...A ipak je lepo jutro.Je li da?
- Bistro.
- Sta ce oni nasi reci tamo kada se probude?-Izasle smo iza drveta i nastavile drumom.Skretao je na zapad.
- Sta ce reci?Nista.- Onda se nasmejala u stranu.- Ja volim ovakve stvari...Znas, zaista mi je vec bilo malo dosadilo. Kupali smo se dovoljno. Svakoga dana taj put do trpezarije i nazad sest puta...pa onda ,sve iste njuske oko mene...Kako ljudi ne umeju da unesu bar neku promenu?!Ovako je siroko..!Tamo cemo negde sedeti i ja cu raditi...
Gradic je vec ostao iza poslednjeg zaliva.More mu je poklonilo ogledalo i on je zaljubljeno posmatrao svoje kamene zidove i mnogobrojne prozore.Polako ih je prebrojavao u talasima sto se nabiraju.Gradic je izgledao lepo odavde.Cutao je.
Ostrva su treperela izmedju mora i neba.Zelenilo je postajalo redje.Tisina je lezala u vinogradima.Onda su ljudi poceli da prolaze.
Razmisljala sam o tim ljudima.Svi su preplanuli.Kod njih ima mnogo osmeha.Jos nisam videla nijednog Dalmatinca bez tog titraja oko ociju.Sinoc je barba Djeno bio sjajan!Kako nam je dugo govorio o svojim krstarenjima po svetu.Govorio je polako i pritom sve vreme skiljio na jedno oko.To mu je verovatno navika.Inteligentan je stari.Pricao je o Singapuru i velikim vrucinama.- A, ca ti ga znam! - rekao je na kraju.Treba razgovarati s ljudima.Nekada dugo ostane njihova rec, doneta teskim rukama od mokrih uzadi i vesala.
- Eno jos jednog logora!Kakvi satori, pogledaj!- uzviknu Andja.
- Ciji li su?
- Izgleda da...Eh, divno!Nema sta! - naze se i tuzno otegnu. - Sta sada da radim? - nezadovoljno je drzala pokidanu sandalu u ruci. Zenice joj postadose sjajne i sitne od sunca.Zagledala je jedan trenutak.- Da li ce se moci nekako sastaviti?Vidi!
-Sigurno.-Zatim je skinula i drugu s noge i masuci njima , nastavila bosa.
- Hajde da nesto pevamo! - rece nasmejano.Imala je naviku da pritom malo zanosi glavom nazad i poluzaklapa oci.
- Trebalo bi da te slikam, devojko!Znas li kako lepo izgledas!
- Znam i volim da bas tako izgledam!I volim i znam!Hee-eej, zivote!
- Imam zelju da trcimo.Hoces?!
Dole se more do beline usecalo u pesak.Osecala sam slan i vreo vetar na licu.Trcale smo dugo i izgledalo je kao da jos mnogo njih ludo trci s nama.Pluca su se nadimala i nesto vrelo kapalo je iza svesti.
- Dosta! - Bacila sam torbu sa njenim priborom za crtanje.Posedale smo na kamenje.- Gde cemo se zaustaviti?
- Hajdemo do onog poslednjeg rta.Nema jos tri-cetiri kilometra...
- To je Turanj, je li?
- Da.Da li se vidi Zadar otuda?
- A sta mislis kada bi se nekako prebacile do Zadra?Divno bi bilo!Uglavnom da na vreme stignemo na rucak.
- Da, ali kako?
- Autostopom, mozda? - Andja se upi ocima u mene.
- Autostopom!
- Idemo do Turnja, pa cemo videti.
- Idemo.
Produzile smo.Sada je prethodio jedan deo sasvim pravog druma.Sa obe strane su bili vinogradi.Kamene suvozidine su blestale belinom.Sunce se rastapalo i teklo preko svakog kamicka.Velika zuta traka vezivala je ostrva sa kopnom.More se preoravalo i ljeskalo.
-A znas, kada bismo se zaista nekako prebacile do Zadra, - nastavila sam - ne bi trebalo da iko za to sazna.A ako bi saznao...
- Znam!Fizicarka bi rekla...
- Koliko ima sati?! - viknuh coveku, koji je upravo nailazio biciklom.Terao je u nasem pravcu.Stari nas malo prodje, zaustavi se i polako sjaha.
- Oooo, niste morali silaziti...
- Nista, nista.I tako sam se umorio. - rece nekako cudno. Zatim, nastavi sa nama.Jednom rukom je gurao bicikl, a drugom izvlacio sat iz dzepa.
- E, dico, kvarat do osam.- i sporim pokretima poce da uvlaci sat.
- A sta li mu je to kvarat? - sapnu Andja.
- Valjda cetvrt.Dosta vec pesacimo!
- Koliko ima do Zadra?- zapitah ga.Simpaticno je delovaoVrlo sitan, preplanuo, sedih zalizaka, sa malim slamnim sesirom na glavi.Nosio je sasvim cistu belu kosulju od domaceg platna sa raskopcanim okovratnikom.Isao je sa strane i dobrocudno cutao.
- Ima jedno dvadeset...
Drum je jos uvek bio prav i vrucina je postajala nepodnosljiva.Ovde se nigde nije moglo skrenuti, cak da smo i htele.Prvi zaokret je jos bio daleko pred nama.Cinilo nam se da je tamo izvanredno lepo, da rashladjuje vetar i da se odatle vidi Zadar.Coveku se uvek cini da je taj tamo cilj zaista dobar.
- Odakle ste, sinjorine?Iz Beograda? - iznenada se opet javi cicica.
- Da, iz Beograda.
- Ee-e!Beograd! - uzviknu stari.
- Bili ste?
- Ne, nisam bio...- rece opet tiho i nesto pocuta.- Aj, k vragu s ovom vrucinom! - mahnu rukom.
- Mogle bismo i autobusom.Karta je 120 dinara.Je li?A mi zajedno imamo ovde samo 150 dinara.Znaci,treba nam jos 90.E, vidis,idemo do tamo autostopom,a vracamo se autobusom...Bilo bi odlicno kada bi moglo.- Andja je glasno racunala.Tabanala je po vreloj prasini, birajuci izmedju ostrog tucanika.Hiljade popaca zvonilo je u nebo po vinogradima okolo.
- Ostavi se toooga...Ne vredi kad nemas !
- E pa, adio!Zivjeli!Ja cu malo pozuriti!
- Adio!Adio!
Stari uzjaha i odjuri ispred nas.More se opet pojavljivalo.Visoki cempresi su ga iseceno propustali.Nailazio je zaokret.Zaista, ovde je bilo vetra, ali se Zadar nije video.Novi zalivi i rtovi nizali su se daleko.Belo secivo jedrlice paralo je ostrva.More je bilo tu.More je siroko bilo prisutno.Pogledale smo se i precutno nastavile dalje.I nasmejale smo se radi tog sporazuma.Bilo je suvise lako.Idemo do neke nove tacke.Sve to tamo , zeleno i modro - zagonetno je.
- Juce sam radila jedan portret...Pokazacu ti ga.U mom je satoru.
- Ugljem? - pitala sam.
- Ne, olovkom.A znas, ima u tome neceg lepog...u svemu tome sto se zove umetnost.Kako da se izrazim?!I u samom pokusaju.Dovoljno je da covek to oseti i da pokusa preneti...Ne samo da oseti.Nego i da shvati...Sinoc, kada ste vi otisli, ja sam dugo sedela na obali u mraku.Pustila sam da svi utisci polako dolaze do mene.Jedan brod je plovio kanalom.Izvanredno lepo osvetljen.Sa finim motorima.Bonaca.More je bilo sasvim glatko ispred mene, kao dobro uglacan podijum za ples.Osecalo se njegovo slano i tesko isparavanje.Negde se cula dalmatinska pesma i blago mesanja tonova iz bioskop-baste.Svetla grada na Pasmanu su imala dugacke sjajno treperave drske vodenih cvetova.Namerno sam u sebi cutala i cekala svaki novi utisak.Bilo je nekako svecano.Kako da kazem?!- Andja me je brzo pogledala.- Daj sada meni da nosim tu torbu!E, visi,i tada sam razmisljala o umetnosti uopste.To je u stvari bogatstvo!Evo, vidis ovo...- i ona nastavi jos dugo da iznosi svoja zapazanja.
Vetar se uvijao u grane.Smokve su treperele i svaki je list posebno osecao tezinu sunca.Ljuljali su ga lagano i nemo.Prestigla su nas jedna kola.Cestom su prolazili ljudi sa natovarenim magarcima.Drugi su prskali vinograde.
Turanj je bio mali i prljav.Prosle smo njegovim uskim ulicicama, bez zaustavljanja.Pred kapijama su sedele zene u sirokim crnim suknjama i glasno se svadjale.Porta je bila pretrpana sanducima, sto cekaju brod.
Onda je drum zaokrenuo uz samu obalu.
S ledja nam je prilazio laki sum bicikla.Okrenula sam se.
- O, barba!Kuda vi opet?! - prepoznala sam staroga Dalmatinca.
- Ja...ja tu do groblja...- pokazao je rukom, ne gledajuci nas.Onda se iznenada zaustavio i sisaoZastao je.Hteo je nesto, ocigledno.Andja je stajala malo dalje.Starac mi pruzi ruku.Bila je to novcanica od sto dinara.
- Ne...O! - nesto sam rekla.
- Uzecete!Morate!Tako vam Boga!Uzmite!Ja...ja sam.. - covek je bio neverovatno uzbudjen.Uopste nas nije gledao.Zaokretao je bicikl i nesto popravljao oko pedala.Tako sagnut, govorio je u zemlju.Suze su bile u recima.
- Ja...ja sam imao sina...Jedinca sina sam imao.Lipota od lipote!Voli sam ga vise nego cio svit!Jedinca, sudenta...u Beogradu...E, moj Ive!On je...on je bio tamo kod vas!U vasem Beogradu je bio.I pisa' mi je, ajme meni...jedinac!I pisa' mi je kako je voli' nidiljom da ide ca iz grada u prirodu, u vasa sela...sa knjigama kao vi sada.I pisa' mi je kako su ga ljudi tamo gostoljubivo primali.A mi, mi nismo bili tako bogati...On mi je pisa' da su oni bili prema njemu...Ne, vi ne smite odbiti!Smokve bi vam dao, ali vam je vaznije za kartu...Ja ovo ne mogu da zaboravim...Moj Ive je poginuo...borio...Ive...- penjao se na bicikl i jos nesto govorio.Govorio je jos dugo, leteci nazad izmedju vinograda.A ovde je svaka rec, onako isprekidana i jecava, ponovo saputala iz zemlje.Andja i ja smo se citav jedan trenutak gledale pravo u oci.Onda sam joj ja dala navac da ga stavi u torbu.Okrenule smo se i gledale za njim.
- Ja sam mislila da on dobro ne cuje.Kako je cuo moje sabiranje?
-Njegov Ive! - uzviknula sam.
- Divan je stari!Nikada ga vise necemo videti.Kako se zove?Ko je?Koja je tamo njegova kuca?!
- I zamisli, on je narocito isao za nama da bi nam dao!
- Kako ovo da shvatim?Pa mi nismo ozbiljno mislile u Zadar.
- Cekaj!Sjahao je.Gledaj!
Daleko dole je mala figura mahala rukom.Mahale smo i mi njemu.Zastale smo izmedju ljudi i sunca.
Postoje neke reci u nama, kojih ni sami nismo svesni.Zabodene su u zivo telo.Ne mogu se od bola iscupati, a ako ostanu, bolece celoga zivota.Osecale smo jos svoj smeh u vazduhu i bila je cudna ta ozbiljnost, koju je iznenada neko doneo.More se dizalo.Dizalo.I pretapalo u nebo na horizontima.Plavila i vetar.

(Napisano u Donjem Dupcu, septembra 1957.godine,a posveceno generaciji maturanata iz
1957/58 godine XV beogradske gimnazije, koja je tada bila
u ulici Gospodara Vucica).

Sunday, March 16, 2008

V R E L O B O S N E


Sarajevo, 24.maj 1958.godine

V R E L O B O S N E

Jedna visoka aleja
sa poredanim platanima
sa isprepletenim senkama
sa zalazecim suncem
sa sirokim osmehom plavetnila

Jedna visoka aleja
gde je jedno detinjstvo proslo
gde se svi ljudi poznaju
gde navece prolaze zaljubljeni
a ujtru zure djaci
gde fijakeri sitno zvone
gde procvetao kesten mirise
gde je u svako doba lepo

Jedno poznato Vrelo
iz koga polazi reka Bosna
iz koga bije svezina bistre vode
iz koga polaze secanja
iz koga dolaze proleca
i delfiska prorocanstva cekanja... Divna Borojevic, ucenica VIII razreda
Trece sarajevske gimnazije,
na Vilsonovom setalistu,
pored Miljacke

OMAZ ZA MOJU MAJKU RAJKU

Kao omaz za moju majku Rajku prepisacu ovde njenu PRICU, koja je stampana u POLITICI, nedelja, 22.novembar 1970.godine. RAJKA SOTRA BOROJEVIC, rodjena je 1913. na Rivinama kod Stoca,a 1970.sahranjena na Novom groblju u Beogradu.Pored clanaka iz pedagogije, stampala je putopise, udzbenik DOMACINSTVO, knjigu IZ DUPCA U SVET o dragacevskim tkaljama i DNEVNIK MAJKE, u kome opisuje moje detinjstvo od rodjenja do polaska u skolu, kao i moje sestre Branke.U pripovetkama opisuje svoju rodnu Hercegovinu s pocetka XX veka.
Na slici: Rajka sa kćerkom Divnom




S J E C A NJ A

Ponekad mi se cini da se sjecam nekih dogadjaja jos iz bebinskog doba.Kao - bila sam ovcja mjesina. Kako god su me okrenuli, u meni su grohotale kosti.To uobrazeno sjecanje podsticala su pricanja tete Mileve.

"Bila si tesko bolesna i mrsava. Samo kosti u kozi.Kada bi te nosali, prelivale su se preko ruku. Nosili smo te po vascijelu noc. Zaplaces li - suskori lupaju kundakom u vrata.Prozore smo zasuskavali rutama, jer ako se u noc provuce samo trun svjetlosti, oni opet lupaju. 'Uduni!', vicu".

Ne mogu se sjecati 1914.godine, ali sam slusala.Ko zna koliko puta:

"Doslo ih je oko dvjesta.Na celu s popovima, sa zastavama.Tatu, mamu i nas cetvoro djece istjerali su iz kuce, pod strazom.Kucu su opljackali.Sto nisu ponijeli, porazbijali su, isjekli, izlomili.Tatu su odveli..."

Kada bi o tome pricala, mama bi obicno pomilovala rane - zasjekotine na stablima dva velika oraha pred kucom.I tu su, polazeci, ostavili tragove sjekire.

"Ostadosmo zivi i mi i orasi...", rekla bi.

Pricao je i Branko.Sjekira je dokusurila i moja djecja kolica.On se radovao sto je jedan tocak ostao.Napravio je civaru i u njoj s Vidoljuta dovozio vodu u burilu.On je bio najstariji.Najbolje je trcao:

"Dok Milena i Borko, noseci tebe naizmjenice, stignu na vrelo, ja vec napiljkao vodu.U povratku zastanemo na po puta da se odmorimo i nadjemo travu za jelo.Parali smo stavalj, brali koprive i kuke..."

Pricali su kako je narod gladovao, kako se djed jednom naljutio kada je saznao da u paprikasu nije bila jagnjetina, nego zablji bataci.

Jedan strasni dogadjaj sam ipak zapamtila.Djeca iz sela su znala u koje doba dana prolazi kamion iz Mostara u Stolac.Bio je pun "aprovizacije". Cim ga ugledaju od Pilete, djeca se pritaje u jarcima.Do nase kuce cesta je isla ravnim poljem, a odatle strmo, niz Risovacu.Kamion uvijek, prije nizbrdice, malo uspori.Tada su uskakali Capo, Branko, Rezalija...Dok kamion ne ubrza, oni izbace suhih krusaka, pa skoce.Jedamput je Capo htio da izbaci malo vise, a kamion ubrzao.Iskocio je, ali nekako pljesnuo kao zaba.Dlanovi, koljena, lice - bili su u krvi.

I ovoga se sjecam.Nas dobri komsija knez Dzakula donio nam je malo psenicnog brasna.Pamtim njegove rijeci:

"Skuhaj, nevjesta, djeci!Nek okuse malo 'senisnja 'ljeba!"

Kuca je zamirisala psenicnim hljebom.Poskakivali smo oko mame i uvjeravali je da je hljeb vec ispecen.Kada ga je izvadila, opet smo morali da cekamo.Objasnila nam je da cemo ga vruceg brzo pojesti.

Hljeb je stavila na otvoren sobni prozor, da se sto brze ohladi.Kada je otisla da ga donese - vratila se zalosno praznih ruku.Zalosna je bila i mama:

"Nema hljeba.Neko nam ga uze!Prisjelo mu, dabogda!Dohvatio kroz prozor."

Ne sjecam se ko je prvi poceo, ali sve cetvoro smo zaplakali.Mama je cutala.Onda je ponovo dosao knez.U rukama mu je bio nas hljeb:

"Evo ti, nevjesta, 'ljeba.Ja sam ga uzeo da te nasjetujem.Sakri, bona ne bila, sakri 'ljeb, a ne acik s njim na prozor!Ba k'o da nekoga drazis".

I jednu sam veliku radost zapamtila.Tata je sa robije, iz Arada, poslao pet drvenih kasika.Toliko ih je dubio da su im kusala bila tanka kao u fabrickih.Drske izrezbarene. U sredini svake, monogram jednog od nas.

Mama nam je objasnjavala sare i govorila da je u svakoj urezana tatina ljubav.Cvrsto smo joj vjerovali, kao i uvijek.Kazala je, i to sam dobro zapamtila, da se kasike zovu Svetinja i da ih moramo dobro cuvati.Dozvolila je da samo jedamput jedemo njima, a onda ce ih objesiti o zid da ih gledamo.I, usred svecanog trenutka, Borko je odgrizao vrh svoje kasike.Mama se zgranula.I mi, zaplakali smo zato sto je ona plakala.

A i ovoga se jasno sjecam.Pocelo je da se govori:

"Dolazi Oslobodjenje..."

Mama nam je govorila da ce i tata doci sa Oslobodjenjem.Nikako nisam mogla da zamislim kako izgleda moj tata i to Oslobodjenje.

Pojavila se vojska.Mama je iznijela pun sahan suhih smokava, oskorusa, oraha i bajama.Posluzivala je vojnike, a mi smo stajali zabezeknuti.Otkuda joj to voce i gdje ga je drzala?!

"Zivjeli nasi oslobodioci!", vikala sam i ja.Mama mi je nabrzinu objasnila da su oni donijeli Oslobodjenje.Propinjala sam se na prste, ali nikako nisam uspijevala da ga vidim.Onda sam prestala da ga trazim.Stalno sam drzala mamu na oku.Nestrpljivo sam cekala kada ce izdvojiti jednog vojnika i reci:

"Ovo je tvoj tata".

Ali - ona to nije ucinila.Onda je neko dosao na biciklu:

"Danilovice, mustuluk!, vikao je."Ide ti Danilo.Ostao je na Aladinicima.Da malo posjedi s ljudima, progovori rijec - dvije, da zavije i zapali..."

"Da idemo pred tatu?", upitao je Branko.

"Idite." ,rekla je mama nekako promuklo."Cekajte!", zaustavio nas je sad opet njen energican glas."Ne mozete tako. Umijte se, ismrcite noseve i obujte firale.Necu da vas sretne bose".

Jedva smo koracali.I to bas sad, kad smo zeljeli da letimo.Firale smo obuvali samo u svecanim prilikama.Skorile su se, pa strasno zuljaju.A i noge su porasle.

Kuca je ostala vec prilicno daleko.Bijelila se na kraju Crnickog polja.

"Izuvajte se!, rekao je Branko odlucno.On je nama, u neku ruku, bio i tata.Musko, a najstarije.

Povezao je svu obucu u jedan snop, popeo se na Patakunovu krusku i sakrio je u krunu drveta.A onda smo snazno zatabanali prasnjavom, bijelom cestom.

To mi je ostalo duboko u sjecanju.To je bilo prvi put da smo obmanuli svoju dobru mamu.Pred nju smo dosli opet svecano obuveni.Sve cetvoro smo se drzali za tatine ruke.Ali - nikako se ne sjecam kako je nas tata tada izgledao.Mada sam ga tada prvi put vidjela.To je tako sa mnom.Koga mnogo volim, ne umijem da se jasno sjetim njegovog lika.

Friday, March 14, 2008

KAZIVANJA STRIKE MILUTUNA NADAZDINA


u Boljunima,18.februara 1977.godine

( selo Bjelojevici - Stolac )


Cesto smo nedeljom odlazili iz Mostara da obidjemo stare Nadazdine u Boljune.Privlacila nas je stara postojbina, nedirnuta priroda, devicanska tisina, mir kakvog danas malo gde ima i onaj dah mora sto se oseca preko Crnoglava.Uvek smo isli na razgovore kod strica Milutina, koji je vec imao osamdeset godina.

Zanimalo me je poreklo Nadazdina, pa sam zapisivala kazivanja strike Milutina, tacno onako kako je on to govorio.Pre svega, u Vukovom rjecniku se spominje Nikola Nadazdin, u jednom fusnotu.To jos treba videti i tacno prepisati.A striko je pricao...:

"U 14.vijeku Nadazdini su stoku gojili i prodavali dubrovackim trgovcima za robu, kombijavali (promijenjivali) robu s njima za hajvan".

Mi smo sedeli oko strica u sobi obojenoj u belo sa malim prozorima, na cijim su daskama bili lekovi, cvece, sibice, cigarete, petrolejka,med u tegli.Pod se zuteo oriban i cist.Prijatno je bilo piti kafu, dok je napolju sve pulsiralo od jare i sunca.Striko je uhvatio moj pogled kroz prozor i poceo objasnjavati kako u narodu predvidjaju zimu.S tim u vezi je rekao da ce po svoj prilici ova zima biti vrlo jaka, jer je leto bilo vrlo vruce i dugo.Striko Milutin se obratio strini Bozi:

"Vidis li,zeno,kolika je sjekavica,mora biti jaka zima do kraja.Ljudi su nasi stari govorili, koliko ja znam, kad sjekavica dobro rodi da ce zima biti golema!"

Najstarije sto zna je o Spasoju, oko 250 godina od sada.(A 280 od sada kada prepisujem tekst).

Spasoje,najstariji Nadazdin, zivio je na strani ispod groblja, Kucetine, u ogradi.Imao je cetiri sina: Nikolu, Scepana, Partenika ( kako mu je bilo kaludjersko ime u Manastiru Zitomislicu) i Savu.

1.sin mu Nikola (ugasio se).Niko je umro od naravne smrti.Imao je cerku i doveo Jelacica iz Dabrica za nju, pa otisli Manastiru Zitomislicu.Bio je Ilija Nadazdin od Jovine kuce.Ilija zovnuo Jelacica "mladom".Onda ih djed Toma pomirio.Kad su isli kuci Ilija ubio Jelacica, a u tom trenu Jelacic ranjen ubio Iliju.I dvoja nosila u tren, kad se ide od Sutala

Kad je Turhanija udario u Stolac (jedan zlikovac se zametnuo da on bude drzava) 1732.godine, nas je zbijeg bio pod gradom u Pirije, u Stocu..Izgorjela KNJIGA MRTVIJEH - citula .Uvijek je Ognjen kukao za njom:'Izgorje mi citula, pa ne znam kad sam se rodio!'

2.sin mu Scepan se udusio u Deranskom blatu i eno ga ukopan u Bijelica okrajku, ima krsteljak.U camcu, a "'trupa' zovu te camce kod Metkovica, koji su se pravili od povaljenog duba, pa se iskopa korito i namjesti se kao ladac.U takvom camcu je nastradao.Isao do grada, zita dole da kupi, kukavac crni, u Gabelu. Scepan je bio ozenjen od Karica s Poplata. Imao tri sina:Tomu ( mi smo od Tome), Vidaka (toga je nestalo, bio je jednouman covjek) i Spasoja, od njega je Persina kuca i Danicina.Vidak je bio zao covjek i nije htio pd Turcima stajat i odjedamput ode.Ima tu u Mostaru neki Vukasovic, pa je radio u Boki, u Rupnom dolu i kaze da imaju dvije kuce Nadazdina.Ako mogu kola doci, moze se to ispitati.

Prvi sin Toma(1784) imao je samo jednog sina i cetiri cerke.Sin mu je bio Jovan(1838 - 1910).Spasoje je imao sina Petra i sceri Maru, Savicu i Stoju.Od Petra je ostao Vidak i Isailo.Od Vidaka Nikola.Od Isaila Milorad. Od Milorada Slobodan i Zdravko.

3.sin Partenija se nije zenio.Spominje se u Matavuljevom NOVOM ORUZJU. Partenijevo vrijeme je vrijeme ustanaka."

Dobro i ja smo posebno isli u Manastir Zitomislici i ispitali u vezi s Partenijem.Otac Jovan, sa dugom sedom bradom i isposnicki mirnim glasom, bio je vrlo ljubazan i primio nas je u svojoj odaji, gde se nalaze "knjige starostavne". On mi je dao podatke.Dok su Dobro i stari isposnik razgovarali, ja sam prepisala citav odlomak iz STARINARA,1935/36.godina,HERCEGOVACKI MANASTIRI, od Vladimira Corovica, strana 22.:

"Kad je primio duznost novi vladika Ananije, 1772.godine, on je naskoro, uvodeci novi poredak, dosao u sukob sa crkvenim licima i manastirima, a narocito sa Zitomislicem, koji je, kako kazu i kako prica J.Pamucina, branio 'svoju smirenu i bogobojazljivu slobodu'.U Mostaru se oko vladike stvorise ljute stranke, koje su bile za i protiv njegovih reforma, za koje, na zalost, ne znamo u cemu su se sastojale.Po svoj prilici vladika je pokusavao da stegne kaludjere, kod kojih je, kako smo videli, popustila disciplina i koji su davali primere sablaznjive borbe.Bilo je mozda i drugih stvari.Vladika se na to, da ocuva svoj autoritet, uputio u Travnik veziru, gde je optuzio zitomislicke kaludjere radi nepokornosti i radi veze sa djaurskim kraljem, koji ima je poslao 'mandate i topove, praha i olova'.Po njegovim recima 'oni se sada spremaju da odmecu raju i udaraju na carske gradove'.

Vezir posla svog delibasu u Mostar da povede istragu.Prilikom istrage, mnogi mostarski muslimani zalozise se za svoje pravoslavne sugradjane i kaludjere i spasose ih vece bede.Obedjeni kaludjeri, bojeci se vladicine osvete, a mozda i stoga sto su bili nesto krivi, napustise potom manastir i pobegose u Svetu Goru.To su bili jeromonasi Serafim Skuvan, Partenije Nadazdin, jerodjakon Joanikije Vrsevic i djak Sava Perinovic. Od njih se posle Partenije vratio u Manastir, u kom je umro 28.septembra 1813.godine.(Ovde ima jos teksta, ali to vise nije bitno za porodicu Nadazdin)..

Striko Milutin je dalje pricao o cetvrtom sinu najstarijeg Nadazdina, o kome se zna,Spasojevog:

"4.sin Sava je imao sinove, pa ih je pomorila kuga.Imao je tri sina i scer Rosu. Ostalo na njoj. Rosa se udala u Cavas za Milosevica.Buduci da su bili siromacni, ona se vratila na ocevo imanje i otud su Milosevici u Bjelojevicima.Oko 130 godina ima otada."A 160 kada ja ovo prepisujem.

Striko je pricao, salio se...Pila se loza i mezila plaha. Dobro se siroko smejao, kako to samo on ume. Zene su ulazile i izlazile. Po dvoristu su se jurila deca. Striko je izvlacio iz dubokog secanja neke uspomene, neke misli, a sve je to bilo zacinjeno izvornim hercegovackim jezikom i ja ne znam sta je vise opijalo u tome, da li ta starina o kojoj prica i koja sve vise izmice u tamu proslosti i zaborava ili taj slikoviti jezik, ti izrazi nabijeni visestrukim znacenjima i simbolikom. Mene je puno privlacio taj jezik i ja sam mu se uistinu divila.To nije samo govorio striko Milutin. To su govorili svi njegovi preci kroz njega.Tu je bilo i narodne mudrosti natalozene iskustvom i mukotrpnim zivotom, a tu je istovremeno bilo i smeha, radosti zivljenja.Pricao je dosta glasno i uvernjivo:

"U Hutovu ima catrnja. Jedan odvojak Nadazdina stajao je u Hutovu. Zaduzili se 90 grosa Hadzibegu u Stocu. Hadzibeg je bio brat Ali-pase Rizvanbegovica.Hadzibeg CUKNO ( HAKNUO ) tri haraca brdskog pasnjaka. Harac je 500 duluma u Hutovu. Tako je dobio tri haraca za 90 grosa.

Ovdje je bila pogranicna zona izmedju Turaka i Mletaka. Kad su Skutori ovud robili ( Mlecani ) odavde su otisli Boljunovici, Vukovici, Herakovici, Vladisavljevici, Grubaci, Cureni...Pobjegli gore Crnoj Gori i Gacku. Sedam godina su ovdje robili Mlecani.

Ova nasa bijeda, ovaj otrzak, ostala je u Slivnu, sto je pobjeglo kad su Mlecani robili. Ostala je neka sirotica. Kad se smirilo, izasla je ovdje. Naselili se opet ovdje stajati, gdje su i prije bili. Pjevalo se za ovce Nadazdina:

Ljeti pasu Crvanj i Morine,
a jeseni ravno Nevesinje.
Zimi pasu pokraj mora Slivno.

Lako im moze biti dobro kad imaju svega! - zakljucuje striko.Prica ide dalje o jednoj legendi kako je, u stvari, nastalo prezime NADAZDIN.

Dok nad grobovima nema nijedan nas naslov ovdje, poslije Mlecana je jedna sirotica ( po imenu mozda Nada )dosla nazad ovdje.Mi uvijek ovdje nekom nadjenemo ime, nadimak, ako neku novu rijec donese. Tako je mozda i ona iz Dalmacije donijela rijec DAZD, umjesto KISA. Pa su je mozda po tome nazvali NADAZDIN.

Kada sam s mojim uciteljem, 1910.godine, isao gledati grobnice, on je zastao na brijegu i kazao:"Mali, tvoja je porodica stara. Bolje bi bilo da se negdje premjestite. Ne mozete se siriti!" Moj ucitelj se zvao Spasoje Djuric.

Dalje je striko pricao o jos ( u to vreme,prim.)neispitanoj i naucno neobradjenoj , avrlo vrednoj, nekropoli stecaka u Boljunima. On nam je govorio o predanju, koje zivi u narodu, o majstoru Grubacu, koji je klesao stecke i urezivao slova.O Grubacu peva stolacki pesnik Mak Dizdar i to su zaista inventivni i daroviti stihovi, koji govore o davnim vremenima, kada je jezik bio jos sasvim arhaican.

"Majstor Grubac je bio pismen.Sve je to staroslovenska jazija. Sve tacno Srbi.Prije 500 godina. Vlatko Vukovic je isao na Kosovo, vratio se i sahranjen je tu. Jedno vrijeme je on tu bio starjesina".

Dobro i ja smo obilazili te stecke sa "carskom jazijom".Toliko je ta nekropola bila zapustena da smo jedva od drace i
trnja sisli do spomenika.Nasli smo stecak Vlatka Vukovica.Posle smo gledali kako Vaso i Ljubo pale krec u samom krsu, u zemlji. Kao iz vulkanskog grotla sijala je jara, a njih dvojica su lozili.To mi je bilo bas neobicno i strasno.

Drugom prilikom striko nam je pricao kako se nekada zivelo u staroj patrijarhalnoj porodici Nadazdina:

"Mi smo zivjeli kao jedna zajednica. Bilo je nas pet brace. Nismo mogli drukcije, vec s dogovorom. Mi se sastanemo nas petorica sami i dogovorimo se hocemo li zidati kucu ili catrnju ili vinograd. Nismo nikad zeljeli da smo duzni.Ako nema gotovine - onda smo se prikupljali da ne radimo to, dok ne budemo jace. Kuca je bila potkovana u zadnje vrijeme. Svega, svega je imala. Nista joj nije falilo do 1941.godine.ipak smo dobro pri jadu ostali.Mogli su da nas zatru po temelju.

Najmladji sam ja bio, jer je Ognjen od mene bio stariji 20 godina.Kad se on ozenio, ja se rodio. Savu nikada niko nije ruzio. Vazda je sutio. A mene i Iliju vazda.

Ja sam cuvao male jarice, kad sretam Iliju, kaze:" Zenicemo Danila sa Marom Covica!"I meni drago.Poslije, kada su se ozenili, ja dosao da je vidim.(Samo napomena da su je zvala sva deca Ninom i da je ona rodjena sestra moje bake Bozane Mihic-Sotra!)Na Poplatu, odakle su Mihici, ima vise porodica sa istim prezimenom, pa da bi ih razlikovali, dali su im jos dodatna prezimena, kao ovo Covic.

Poslije se sve jedno s drugim plelo.Star sam se ozenio, sa 36 godina.Bio sam nezdrav, kao i sada.Sreo Zarkusu pred crkvom. Tu je trefio,vidio medju djevojkama, ostalo oko tako kao sudbina i javio joj se kao musterija. I ona mi se obecala. I eto, gotovo!

Djed Jovan je bio u ustanickom bataljonu. On je bio potkomandir.Komandir je bio Andrija Rajic, sa Draceva, Hrasnjaskog bataljona od 1875. do 1878.godine - tri godine.Jovan je bio dobro bistar i svaka japija se mogla istesati od njega, mogao je ako ces ljudski, a mogao je ako ces i drukcije. Bio je vrijedan covjek i kao prvi u srezu. Ko god ga je sreo - svak mu se rado javio. Ovaj komsiluk, sve su to Hrvati oko nas, svi su oni njega zvali u svatove, kad su sinove zenili. Slucajno, ako se porodice dijele, njega su pozivali, zato sto je bio tacan covjek. Vazda je imao svadje mjesta.

Djed Jovan je imao jedno 190 cm visine. Bio je blijed. Bio je dugacka lica.Ostra pogleda dobro. kad te pogleda, ako je srdit, prosijeca te ocima."Tako je striko opisao svoga dedu Jovana.U tom trenutku Sava ( zvani Zeko ) utrca u sobu da Vesnom, a striko prekinu pricu i uzviknu:

"A, Save moga lijepoga!Bog mu dao zdravlja!",a onda kao zakljucak svome kazivanju jos dodade:"Ova je nasa porodica bistra, samo pogana! Ljuti smo!"

U vezi s tim nam je striko ispricao zgodu sa Markom Nadazdinom, koja se pola u sali - pola u zbinji, cesto prepricava:

"Marko Nadazdin je bio toliko star da nije smio obuti opanke ili cipele, jer se bojao da se ne oklizne.Dolazio je u carapama suknenijem. Bio se smrtno razbolio. Lezao je na postelji. Njegova zena Topalusa pocela da pravi neke upadice. On ne moze da se pokrene, ali je jos uvijek imao snage da vikne:'Cuti!Ako ustanem, zgazicu te!'Toliko je prijek covjek bio".

Drugom prilikom, kada smo dolazili u Boljune, striko usao u kuhinju, posedeo malo i odmah ode. Ja za njim u sobu:

" Je li ti, striko, slabo? Sto ode?"

"Nije mi, sine, nista. Ne cujem, pa ne bih rado da mi se smiju! Ovo ti je zivot bez zivota! Ne mogu ziv u zemlju, a da mogu, otisao bih !Ovo ti je, sine, prni gluhom na uvo!"I ja se onda nasmejah. Imao je pravo.

Njegovo poeticno kazivanje sam ostavila za kraj, da time zavrsim pricu.Striko mi je rekao :

"Ima stara ( izreka); JA , OVCA NE DOCI ,
JA, JAGNJETA NE NACI!"

Ovako mi je te reci objasnio:" Mozes ti ne doci, a ja biti ovdje, a slucajno ti dodjes, a ja umrem, nema janjeta, nema mene...Dobro je Njegos rekao da vise bruke od starosti nema. Sastavio zube i koljena. Smrt se grdno ispod cela smije".

Tako je zavrsio svoje kazivanje Milutin Nadazdin malo pre svoje smrti, 3.jula 1973.godine.

Zapisala Divna Nadazdin, profesor knjizevnosti u Mostaru , 18. II 1977.godine






Monday, March 10, 2008

OSECAM SE TAKO...


Osecam se tako kao da dolazim
sa dalekog puta
I moja dusa luta izmedju stvari
proslih i novih
Osecam se tako kao da stojim na vetru rane
jeseni i zime
I ne mogu da se snadjem u prvim burama
i magli
Osecam se tako kao da tonem
u strasti
I gubim se u znanom i neznanom
Kao da me nose na odru i pricaju
tiho o meni
Osecam se tako kao da me cekaju grdne
obaveze i brige
a ja ih u snu guram rukom od sebe
i nestajem zajedno sa njima
Osecam se tako kao da treba da krenem
u nova godisnja doba
a tek sam dosla s puta
Mostar, 6. sptembar 1979.

SMENJUJU SE BOJE NJENE ULICE


Uvek u poslednji cas polazi na posao i sa dusom u nosu zuri Santicevom ulicom.Svi je po redu znaju i sa mnogima mora da se pozdravlja u prolazu.Mala deca, djaci, komsinice i poznanici...A svako je jutro lepo za sebe. Smenjuju se godisnja doba, smenjuju se boje njene ulice, kao i mnogo brojna lica njenih ucenika. U toj dinamici kretanja ona neprestano trazi smisao svoga rada i postojanja i za nju zivot znaci - zidati ciglu na ciglu.Za nju je zivot krvava borba od koje ne odustaje do kraja. To znaju sve njene koleginice, koje su istovremeno i dragane, i majke i stvaraoci.Za nju je zivot izazov, sto joj je teze, ona ima vise volje i snage.Sto su ljudi gori - ona ih pripitomljava svojom iskrenoscu i dobro tom.Sto joj je dan kraci - ona ga produzava do kasno u noc, ispravljajuci djacke pismene zadatke ili pletuci sinu dzemper.Sto njena ljubav biva trajnija - ona joj daje nove oblike i novu snagu.Ima u njoj neke zilavosti i okretnosti, nekog stalnog preobrazavanja, pretvaranja cas u ovo cas u ono, ima odusevljenja i trazenja vecito novog, ali ima u njoj i nesto sigurno i stameno, neki oslonac za dusu.
Brzim koracima ona se utapa u masu ucenika, koji ulaze u veliku zgradu najstarije Gimnazije u Hercegovini i penju se uz njene stepenice.Te su stepenice izbrusene od tolikih nogu, koje stotinu godina donose neznanje,a odnose znanje, donose neiskustvo,a odnose vec zrele devojke i momke ko zna kuda po svetu.I tim se stepenicama mnogo lakse penje ,nego sto se silazi niz njih.Niz njih se ne silazi, nego leti i odleti zauvek u zivot.Sve te nasmejane devojke, svi ti momci sa prvim brkovima i prvim buntom u sebi odu. Odjednom profesorima ostanu u rukama stari dnevnici, koji vise nikome nisu vazni, ostane cudna odronjenost u srcu i vremenom jos samo pokoji lik u secanju. Pamte se oni najbolji i oni najgori ucenici. Oni osrednji se svi stope u jedno bezlicno bice, koje bledi sve vise.
Treba imati snage i ponovo poceti sa novom generacijom, opet govoriti o osnovnim pojmovima, opet poceti od onog prvog stepenika.Ali, tu je upravo ono omamljujuce nastavnickog poziva. Otisli su jedni djaci, ali su dosli drugi u njihove klupe.Sva su lica nepoznata i sva napregnuta.Dani prolaze u radu vrlo brzo.I odjednom se ta lica, pupoljci, rastvaraju u velike cvetove, koji zrace iz sebe mladoscu, zeljom, znatizeljom, iskrenoscu, svezinom. Ta lica nisu vise bezlicna.Ona postaju poznata i bliska.Iza svakoga od njih zraci zivotna prica, svako od njih ima svoju sudbinu. Te se price sire u koncentricnim krugovima, sve ih je vise, sve su povezanije, a na skolskom casu sve ih objedinjuje zajednicki trenutak.Cetrdeset i cetiri ucenika sede u velikoj ucionici na drugom spratu i pred njima govori o knjizevnosti njihova profesorka. Njen glas odzvanja jasno i glasno, a oni pisu pognuti nad sveskama.Kroz velike prozore vide se grane cuvenih mostarskih platana, koje su toliki slikari poneli na svojim platnima i pesnici opevali u svojim pesmama. Ona im drzi cas i pogleda prema Bijelom brijegu.Tamo se iz zelenila jedva vidi bolnica.Svetlost se siri sa neba i pada po razredu. Lica se dizu sa klupa i cekaju sta dalje da napisu.
Na skolsko zvono kao iz zrelog nara, puklasa, rasprsnu se na sve strane glasovi i mnogobrojni koraci niz stepenice.Ona silazi izmedju njih sa dnevnikom polako do zbornice.Iz principa nikada ne razgovara sa djacima na hodniku. Ako ima neko nesto da kaze ili da pita, moze to i u razredu.Trazi da ga pusti sa casa. Zasto? Sta misle ostali o tome..?Ako bezi sa casa i drugi ce se pobuniti. Ako govori istinu - na licima se cita odgovor.
Zbornica za vreme odmora je samo uzgredna stanica. Jedni ulaze, drugi izlaze. Jedni galame, jos pod utiskom casa i pricaju o necemu, sto ih je uzrujalo ili naljutilo. Drugi mirno sede i nesto citaju.. Treci preturaju po svojim ladicama, trazeci knjige.Neki su umorni i apaticni, svega im je dosta...Drugima se tek zivi.
Zene su posebno glasne. Sve se zeli reci za tako kratko vreme. O malim ljudskim stvarima, ali koje im svima toliko puno znace. Jednoj je sin u vojsci. Kako je?. Drugoj je muz bolestan. Trecoj se kcer udaje. Na jednoj profesorki je nova bela haljina i onda cela prica oko toga. Sve cavrljaju uglas i svaka svaku cuje.Lica su ziva kao pokretne slike, koje prolecu u trenu, ali zene svojom urodjenom intuicijom sve njih hvataju i slazu u male trezore svesti. Zbornica za vreme odmora je usputna stanica kada se ta lica opustaju, postaju privatna, onakva kakva su ispod koze, bez sminke.Taj odmor je i suvise kratak, taj tren tako brzo prodje.
A kada skolsko zvono ponovo raznese profesore u svaku celiju velike kosnice, u zbornici ostane sahovska tabla sa nedovrsenom partijom, prazne soljice kafe, dim cigareta i prisutnost vecitog ponavljanja, vecitog udaranja talasa o obalu, opet profesori, opet djaci, opet profesori, opet djaci.
U povratku kuci je slika obrnuta. Umornim korakom ona se vraca svojom ulicom i kao iscrpljeni hirurg posle operacije, koji trazi oduska u lovu po Prenju,ona trazi rasterecenje od tolikih pojmova, izgovorenih reci, lica, koja se vrte kao na ringispilu.Pokretne slike polako usporavaju ritam i njoj se cini kako bi sve knjige trebalo pobacati, kao suvisni tovar, zbog koga brod tone.Ali to je samo privid.Trenutna iscrpljenost.Zamor.Ipak je zadovoljna i mirna, kao more koje se smirilo i presijava u svoj svojoj lepoti.