Thursday, April 17, 2008

MURALI



Odakle dolaze

te reci carobne,

sto kao ptice

padaju na moje

prozore?


Kakvi su to murali

sa neba pali

na moje zidove?


Odakle dolecu

reci carobne

da lece moju tugu predugu?


Sta kazuju moji

murali usred sume

i planine, vukuci

u daljine?


Herceg Novi, 17.apri 2008.

Sunday, April 6, 2008

VOLIM DA PLETEM I PREPLICEM


Volim da pletem i preplicem
Volim da pletem i naplicem
Volim da stvaram i saram
Volim da porim, pa doplicem
Volim da pletem, pa zaplicem
Volim da izmisljam i zamisljam
Volim sare da domisljam
Volim boje da mesam i smesam
Volim dane da uplicem
Volim godine da saplicem

6.april 2008.Herceg Novi Divna Nadazdin

DVA COVEKA I JEDNA ZENA




To je bila cudna scena,
dva coveka i jedna zena
zastali su pred cvecarom.
"Ah,kakvo divno cvece!",
uzviknula je zena.
Muz nije imao para da joj kupi.
Prijatelj je imao,ali nije hteo
da povredi muza.

To je bila cudna scena,
dva coveka i jedna zena
prosli su kraj cvecare,
kao da je ni videli nisu.

Samo se jos uvek seca zena
kako je to bila cudna scena
kada je ostala bez cveca.
Mogla je i sama da ga kupi,
Ali niposto nije htela
da povredi dva prijatelja.
Divna Nadazdin

Saturday, April 5, 2008

VISE PORTRETA U JEDNOM



Povodom Izlozbe portreta PRIJATELJI I POZNANICI Dobrivoja Petrovica, akademskog slikara, mart - april 2008. u Galeriji SUE RYDER - Herceg Novi


DOBRIVOJE PETROVIC je rodjen u Beogradu 25.septembra 1947.Akademiju za likovnu umetnost zavrsio je 1974. u klasi profesora Stojana Celica.Clan je ULUS-a , a zatim i ULUCG - a od 1990.god. Iza sebe ima nekoliko samostalnih i vise desetina kolektivnih izlozbi.
Izlagao je na kolektivnim izlozbama u SAD, Finskoj i Skotskoj.
Dobitnik je nagrada za crtez na Rijeci i u Niksicu.Od 1978. zivi i radi u Herceg Novom i vlasnik je Galerije SPEKTART.



Nedavno je slikar Dobrivoje Petrovic otvorio izlozbu portreta, pa su nas sa svih strana gledali likovi nasih sugradjana , prijatelja i poznanika.Zivi modeli su hodali izmedju izlozenih portreta i ogledali se u njima.Svi su komentarisali da je slikanje portreta mozda najteza disciplina u likovnoj umetnosti."Covek je za mene arhitektonska pojava". - rekao je Petar Dobrovic.A opet, o njemu je Lazar Trifunovic dao ocenu da "...svojim portretima nikada nije laskao ljudima, koje je slikao!". Veliki poznavalac ljudske duse, Ivo Andric, kaze:"Ako zelis da od nekoga napravis sebi neprijatelja, onda mu pozajmi novac ili mu nacrtaj portret!".Sujeta nema granica i vecina vidi sebe lepsim ocima, nego sto uistinu jeste.Ipak svako voli da ima dobar portret na slici, koji ga podseca na neku dragu osobu.

Dobrivoje Petrovic se obratio posetiocima svoje izlozbe:"Dakle, drago mi je sto vas vidim u ovolikom broju, jer to mozda znaci samo jedno: izlozba je izazvala odredjeno interesovanje.Verujem da je tematska posvecenost samo portretu takodje zagolicala vasu radoznalost u jednom pozitivnom smislu.Necu reci nista novo, ako kazem, da je svacija vizuelizacija sveta, u kome zivimo, vrlo licna i subjektivna cinjenica.Jedna te ista osoba u ocima razlicitih ljudi ne izgleda isto, a ako tome pridodamo ono sto znamo ili ne znamo o toj osobi, te razlike na vizuelnom planu su jos vece!Iz svega proizilazi da su ovi radovi jedno licno vidjenje, naravno, u pokusaju da se napravi verodostojna slika portretisanih.Pronaci karakter modela nije samo u njegovoj anatomskoj tacnosti, koja se podrazumeva, vec puno vise od toga.Nesavrsenost ljudskog lica omogucava u dobroj meri nalazenje
pravog karaktera portretisanog, ali sa druge strane previse potencirana, recimo, visina jagodice ili razmak ociju, ugao usana ili linija nosa, moze lako da odvede u karikaturu, sto ovoj izlozbi svakako nije bila namera.Znaci, trebalo je lavirati izmedju mogucih opcija da bi se doslo do pravog rezultata, a koliko sam u tome uspeo, prosudicete sami.


Najteze je slikati ljude, koji su po nekim merilima lepi, imaju pravilne crte lica, bez uocljivih karakteristika, za koje bi slikar mogao da se zakaci.Ako pogledate svetsko slikarstvo portreta, uvek cete videti da su najbolji portreti Karavadja, Rembranta i Velaskeza ili skulpture Mikelandjela bili ljudi neobicnih fizionomija, sa izrazitim anatomskim karakteristikama lica.Neki od vas su me pitali odakle mi ideja za bas ovakvu izlozbu.Ideja mi nije spontano dosla, a razvojni put je tekao ovako: pre tri - cetiri godine uradio sam portre pradede Alekse, pa zatim svoja dva - tri autoportreta i onda su dosle narudzbe iz Cikaga i Nemacke.To me je malo zaintrigiralo i tada sam pomislio zasto ne i samostalna izlozba portreta?!"

Pitali smo slikara kada se kod njega pojavila sklonost ka umetnosti i kako je poceo da slika?

"Bio sam u Elektrotehnickoj skoli 'Nikola Tesla' u Beogradu, koju nisam voleo i hteo sam da idem na Akademiju.Mama mi je donela katalog iz Luvra i ja sam uzeo da napravim nekoliko radova za prijemni ispit.Bila su tu jos neka tri - cetiri rada, koje sam radio u duhu nadrealizma, misleci da je to dovoljno da se polozi prijemni ispit na Akademiji.Kad je doslo vreme da se predaju radovi na Akademiji, video sam moje kolege, buduce studente, kako dolaze sa velikim blokovima, mapama, koji su bili prepuni radova aktova, mrtvih priroda i raznih studija.Odmah mi je bilo jasno da ja nemam sta tu da trazim.Naravno,bio sam razocaran, ali sam se raspitao gde su se spremali za polaganje.Ispostavilo se da se vecina njih spremala u Sumatovackoj ulici.Dakle, nije bilo druge, nego sam i ja od jeseni krenuo istim putem.Lala Suboticki je tada bio direktor te skole.Naravno, iduce godine i ja sam dosao, kao i moji prethodnici, sa isto tako debelim blokom, prepunim radova i bio primljen na Akademiju.Upornost se, kao i vise puta u zivotu, isplatila.

Kad sam zavrsio Akademiju i vojsku, hteo sam da po svaku cenu zivim na moru.Trazeci po oglasima, nadjem u 'POLITICI' da traze zamenu za trudnicu u Jadranskoj Lesnici, gde sam odmah konkurisao.Medjutim, nikako nisam mogao da nadjem gde je to mesto, pa sam uzeo preciznu mapu i , na svoje veliko iznenadjenje, pronasao da je to pored Sapca, u sred Macve!Posle kraceg vremena sam ipak, po drugom konkursu, dosao na more, u Herceg Novi i ostao tu da zivim."

Kako su tekli nezaboravni studentski dani?

"Pored portreta, ja sam napravio sirok krug, sto se tice slikarstva.Pocetkom sedamdesetih godina sa mojim buducim kumom, Jugoslavom Vlahovicem, sa kojim sam igrao u Mjuziklu KOSA, u ATELJEU 212, osnovao sam jednu grupu za performanse, koja se zvala GRUPA ZA AKCIJU I ANONIMNU ATRAKCIJU A3.Tada sam bio na drugoj godini Akademije.Po zavrsetku Akademije prva moja samostalna izlozba bila je u galeriji Doma Omladine, a izlozeni radovi su bili posveceni iskljucivo geometrijskoj apstrakciji.Dva crteza mi je otkupio Muzej savremene umetnosti, a jednu sliku veceg formata ambasador Spanije, koju je stavio odmah iznad jedne Pikasove keramike.To je za mene tada puno znacilo."

U kojim se jos pravcima kretao kao umetnik Dobrivoje Petrovic?

"Kasnije sam presao na jedan vrlo ekspresivan i izrazajan nacin rada, zesok koloristicki, sa pejzazima, kojima su dominirale dosta dramaticne situacije u prirodi: pozari, erupcije lave, nevreme na moru i sl.Posle tog perioda jedan od glavnih trendova u svetu je bio hiperrealizam, pa sam se i tu iskusao i to prilicno uspesno.

Mene je stalno nesto novo interesovalo, a tako je i danas.Kada sam otvorio prvu Galeriju MOBI DIK, shvatio sam kako mogu da radim u jednom dosta sirokom dijapazonu i sto se tice motiva i sto se tice tehnike.To moje siroko interesovanje je ostalo i do dana danasnjeg: crtez, akvarel, ulje, razne mesane tehnike...Sve mi je to vrlo blisko i ispunjava me verovatno vise nego sto bi bila posvecenost samo jednoj likovnoj tehnici".

Sedimo u njegovoj Galeriji SPEKTART, u starom delu Herceg Novog, odmah ispod Sat - kule, koja je vecna inspiracija umetnicima,a do koje se dolazi kamenom poplocanim skalinama. Turisti ulaze i izlaze,razgledaju i obracaju se na raznim jezicima.Jedna maca je stalni gost, pa se mota oko nogu i mazi.

Pitamo Dobrivoja Petrovica o njegovom pedagoskom radu.

"Unazad jedno petnaestak godina drzim kod mene, u ateljeu, Skolu crtanja i slikanja, iz koje je izasao prilican broj likovnjaka raznih usmerenja i arhitekata".

Drugi portret naseg umetnika okrenut je prema muzici, a gitara mu je obavezni rekvizit u ateljeu.

"Gitaru sviram od 1961.godine.Svirao sam i djacima u skoli, na casovima likovnog vaspitanja, sto je bio jedan pomalo riskatan potez.Prvo im je to bilo neobicno dok se deca nisu navikla, a kasnije su imala deset puta vise koncentracije pri radu.Moja generalna ideja je bila da se to likovno vaspitanje pretvori u 45 minuta, ne napora, nego prosto jednog odmora izmedju fizike, hemije, matematike ili engleskog.Dakle, da se u toku toga casa akumulira neka pozitivna energija, kojom ce moci da preguraju ostatak casova u skoli."

Treci portret naseg umetnika je sport.

"Igrao sam fudbal u PARTIZANU, ali mi je otac bio protiv,a mozda bih bio fudbaler.Zivot ide svojim tokom,na levu ili desnu stranu i ne znate, kao sasvim mlad covek, sta je bolje u tom trenutku.Onda sam se opredelio za ronjenje i podvodni ribolov i u tom sportu sam trideset i pet godina.To je potpuno jedan drugi svet sa svojim zakonima fizike, velicanstven, skoro religiozan, sa nestvarnom tisinom, u kojoj cujete samo sopstveno srce kako lupa.To je sport, koji podize adrenalin u ogromnim kolicinama, jer sam imao susrete sa morskim psima i sa kernjama od preko 20 kg, pa i sa kitovima kod Mamule pre pet - sest godina.Kad ronim sa bocama, uvek sam u drustvu, ali kad idem na dah, uvek sam sam.Po zalivu, gde idemo, ima potopljenih brodova, podvodnih pecina, pa su tu i najzanimljivije destinacije za ronjenje".

I dok se drugi setaju u predvecerje, slikar se naginje nad platnima svojih ucenika i objasnjava im osnovne pojmove iz slikarstva:"Linija, kao takva, ne postoji u prirodi; cak i sama linija, koju povucemo olovkom, je sastavljena od dve linije, gornje i donje.Nas 'racio' prihvata liniju kao granicu pune forme sa prostorom u kome se nalazi..."Ispod olovke umetnika izranjaju portreti, kao iz dubine duse, kao iz dubine njegovog mora i odlaze sve vise u dubinu vremena.

U Heceg Novom,4.april 2008. Divna Nadazdin, profesor knjizevnosti

Wednesday, April 2, 2008

COVJEK JE I DRVO I KAM



MILIVOJE BOKIC u svom atelju

Milivoje Bokic je rodjen 1.aprila 1934.godine u Domasevu - Ljubomir, 29 Km od Trebinja.
Do rata 1992. je ziveo i radio u Mostaru, gde je pod Kujundzilukom, kod Starog mosta, imao svoj atelje. Sada zivi u Trebinju.

Kao da mu je citav zivot vezan za kamen, drvo i vodu.U Mostaru je stvarao kraj plahovite i ledene Neretve,a sada se smirio u Trebinju kraj mirne i plavetne Trebisnjice, s pogledom na Leotar i Novu Gracanicu, gde vec godinama gradi svoju galeriju - skoljku, punu odjeka sitnih i jakih, neznih i snaznih, prigusenih i glasnih udaraca u kamen i drvo.Njegova galerija je i sama vajarsko delo, jer je svojom rukom obradio svaki kamen na fasadi, podsecajuci malo na Gaudija i njegove mastarije u arhitekturi.Cesto ponavlja reci Desanke Maksimovic :"Nemam vise vremena..",bojeci se kako nece stici da zavrsi sve sto je zapoceo.Narusenog zdravlja,zbog logoraskih strahota u Dretelju,Grabovini,Lori kod Splita i Heliodromu u Mostaru,ipak neverovatnom snagom dalje stvara i to s osmehom,uporan, neumoran.Narodna izreka kaze:"Drvo je drvo, kam je kam, a covek je i drvo i kam!" Sta ziv covek moze da podnese i izdrzi da mu je neko unapred rekao, ne bi verovao.

Milivoje Bokic je od ranog detinjstva pokazivao sposobnost da stvara od drveta i kamena. Prvo je pravio igracke, pa razne poljoprivredne alatke, pa cesljeve od aluminijuma, dok se nije bacio na mnogo slozenije rukotvorine.I dan danas on po bespucima hercegovackog krsa trazi i iskopava kamen obgrljen drvetom, stvarajuci cudesne likove, zivotinje, cvetove, bukete neobicnih oblika, nikad i nigde ranije vidjenih, tako da su likovni kriticari pronasli povezanost izmedju muzike i njegove skulpture, pred kojom je odrzan koncert.Ko god je video Bokiceva remek-dela, nasao je nesto drugo u njima, prepoznavajuci neki eho svojih misli i osecanja, ali niko nije mogao da ostane ravnodusan.Danas se njegove skulpture nalaze u galerijama sirom zemljinog sara.A u ovoj njegovoj Galeriji u Trebinju bi trebalo da bude stalna postavka skulptura na jednoj etazi, dok bi na drugoj priredjivane izlobe, knizevne veceri, pa cak i koncerti.Kroz prozore se vidi Trebisnjica u svoj svojoj lepoti i kada se sedi na terasi, u sparne letnje dane, oseca se svezina vode i vide pecarosi na pastrmke.


U Bokicevom mostarkom ateljeu je bilo uvek zivo.Pored radoznalih turista, tu su se okupljali slikari, pesnici, intelektualci,prijatelji...Uz dobru lozovacu pricalo se o raznim temama.U tom delu Kujunzdiluka kovali su u bakru, srebru, i drugim metalima, cuveni mostarski primenjeni umetnici, kao sto su bili Sule Celebic i Ramiz Pandur, ciji je sin Miro produzio tradiciju.Pored orijentalne ornametike i tradicionalnih formi, njihovu paznju privlacili su i figurativni motivi, koje su na poseban nacin stilizovali.Slicno kao na Bas - carsiji u Sarajevu, Kujundzilikom je odzvanjalo kovanje, po kome je i dobio ime, a na vratima i malim prozorimea kao izlozima, su bili izlozeni eksponati za prodaju.Radeci svoja dela u plitkoreljefnoj tehnici, iskucavanjem, cizeliranjem, nisu se zadrzavali samo na ustaljenim sablonima, nego su stalno i uporno tragali za novim stilom i izrazom.To su bili skromni i radini ljudi.Na spratu kamenih zdanja su bili ateljei slikara Bobe Samardzica i njegovog brata Evgenija-Gene, Mladena Solde i Juse Niksica.U sklopu tog dela starog grada Mostara je i Muzej, kao i kuca Svetozara Corovica, u kojoj je ziveo i pisao Aleksa Santic.Potpuno isti pogled na pecine Neretve je kroz pendzer iz sobe Alekse Santica i iz ateljea Milivoja Bokica.Posetilac ne moze da se otme utisku i ne pomisli da su upravo ovo podneblje i ovako smaragdno plava Neretva podsticali umetnike da iz srca i duse stvaraju dela.

Zimi, kada brise bura takvom snagom da Mostarci stavljaju kamenje u dzepove,kako ih vetar preko mosta ne bi oduvao u Neretvu,bilo je vise nego prijatno kraj Bokiceve bubnjare u ateljeu.Tesuci drvo, uvek je imao dovoljno iverja i otpadaka da nahrani bubnjaru, pa smo primicali prozeble prste njenoj nagloj toploti, koja je ubrzo splasnjavala, jer iverje naglo plane i brzo izgori.Onda bi Bokic dodavao jednu bilju, koja sporo gori i odrzava ujednacenu toplotu.Slicno sada, u njegovom prostranom ateljeu, u Trebinju, ima veliki crni sporet sa visokim sulundarima, koji se cetvrtasto racvaju i ugodno zagrejavaju.Ne zna covek sta vise greje, da li te starinske peci ili ljudski razgovor ili Bokicevo citanje pesama, koje sam pise i ilustruje.Njegove pesme su slicne skulpturama, kao i crtezi, koji su u stvari skice za klesanje i tesanje. Uzajamno se prozimaju.Slusalac se nadje u cudu, jer ne moze da veruje kako je to moguce da u grubim, snaznim muskim rukama, treperi beli papir sa tako osecajnom i fluidnom pesmom, punom njegovih kovanica, sa izmastanim i bogatim viseznacjem.


U mostarskom Pozoristu lutaka Milivoje Bokic je izradjivao lutke, radio scenografiju i kostimografiju.Od 1959. godine je zapoceo vajarsku karijeru.Izlagao je svoje simbioze drveta i hercegovackog kamena na preko 150 samostalnih i grupnih izlozbi u zemlji i inostranstvu.Na zgaristu, ispred ateljea, gde je u proslom ratu izgorela sva njegova dokumentacija, pronjadjen je jedan deo KNJIGE POSETILACA BOKICEVOG ATELJEA U MOSTARU. Mnoga velika imena su zapisivala svoje utiske:

Ivo Andric :"Sa istinskim zadovoljstvom sam razgledao ove radove, sa kojim se rastajem - obogacen.Hvala!",26.IX 1973.godine.

Oskar Davico:"Mnogo me je obradovao susret sa Milivojem i njegovim hrascem, sto je opasalo i obgrlilo kamenje: najtvrdje drvo, najcvrsci kamen i zagrljaji ti znace, jer ih je ruka umetnika osmislila, jer im je njegov izuzetni duh dao znacenje."9.III 1974.godine.

Camil Sijaric:"Vidim da ono sto Bog nije dovrsio - dovrsava Milivoj; umjetnici i jesu bogovi (drugoga reda)!"11.XI 1975.

Dervis Susic:"Pred ovakvom umjetnoscu treba cutke odstajati.Kao na molitvi i - ne zaboraviti!Uzbudljivo, drago, sugestivno!"26.IX 1976.godine.

Desanka Maksimovic:"Rasla sam u sumi, kraj zdravca kamena i osecala sam se vrlo prijatno u sredini umetnosti, ponikle iz ovog materijala, a "u ruci Mandusica Vuka..."24.IV 1977.godine.

Mostarski slikar Bobo Samardzic imao je obicaj da kaze:"Slikajte, vajajte, pisite, ostavite neki trag o sebi kada vas vise ne bude bilo"!I to je velika istina!Dolaze mladi na ovaj svet, koji nece znati sta je pre njih bilo, ako se ne ostavimo licni pecat, otisak svog prsta u glini, kojom vajamo, otisak svoje duse u pesmi, koju pevamo, trag svoga dleta u kamenu stecka ili fasade kuce, u kojoj smo disali.Nema vise medju zivima plemenitog coveka Bobe Samardzica, nema slikara Mehe Sefica, liske mostarske, koji je svojim duhovitim replikama zasmejavao drustvo, ali su njihova dela ostala, oni i dalje kroz njih zive.A zivot dalje tece kao Neretva i kao Tebisnjica.Jedna uvire u more, a druga ponire i izvire nekoliko puta, kao svest i podsvest, kao zbilja i masta...Milivoje Bokic kuje "kao kovac stari, na domaku ognja lice mu se zari..."

Aleksa Santic K O V A C

Noc mracna i pusta.Mraz hvata i bije.
U cadjavoj izbi kuje kovac stari;
Na domaku ognja lice mu se zari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snaznim lete iskre krupne
k'o da se meteor rasipa u noci
I on, s teskim maljem u ovoj samoci,
Izgleda k'o simvol snage nedostupne.

Trudi su ga casni stvorili u celik -
O, kako je zoran!O, kako je velik,
I sjajan k'o vece na vrsima jela!...

I dokle po selu susti grmlje drace,
On garavom rukom zamahuje jace,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela...