Na slici: Rajka sa kćerkom Divnom
S J E C A NJ A
Ponekad mi se cini da se sjecam nekih dogadjaja jos iz bebinskog doba.Kao - bila sam ovcja mjesina. Kako god su me okrenuli, u meni su grohotale kosti.To uobrazeno sjecanje podsticala su pricanja tete Mileve.
"Bila si tesko bolesna i mrsava. Samo kosti u kozi.Kada bi te nosali, prelivale su se preko ruku. Nosili smo te po vascijelu noc. Zaplaces li - suskori lupaju kundakom u vrata.Prozore smo zasuskavali rutama, jer ako se u noc provuce samo trun svjetlosti, oni opet lupaju. 'Uduni!', vicu".
Ne mogu se sjecati 1914.godine, ali sam slusala.Ko zna koliko puta:
"Doslo ih je oko dvjesta.Na celu s popovima, sa zastavama.Tatu, mamu i nas cetvoro djece istjerali su iz kuce, pod strazom.Kucu su opljackali.Sto nisu ponijeli, porazbijali su, isjekli, izlomili.Tatu su odveli..."
Kada bi o tome pricala, mama bi obicno pomilovala rane - zasjekotine na stablima dva velika oraha pred kucom.I tu su, polazeci, ostavili tragove sjekire.
"Ostadosmo zivi i mi i orasi...", rekla bi.
Pricao je i Branko.Sjekira je dokusurila i moja djecja kolica.On se radovao sto je jedan tocak ostao.Napravio je civaru i u njoj s Vidoljuta dovozio vodu u burilu.On je bio najstariji.Najbolje je trcao:
"Dok Milena i Borko, noseci tebe naizmjenice, stignu na vrelo, ja vec napiljkao vodu.U povratku zastanemo na po puta da se odmorimo i nadjemo travu za jelo.Parali smo stavalj, brali koprive i kuke..."
Pricali su kako je narod gladovao, kako se djed jednom naljutio kada je saznao da u paprikasu nije bila jagnjetina, nego zablji bataci.
Jedan strasni dogadjaj sam ipak zapamtila.Djeca iz sela su znala u koje doba dana prolazi kamion iz Mostara u Stolac.Bio je pun "aprovizacije". Cim ga ugledaju od Pilete, djeca se pritaje u jarcima.Do nase kuce cesta je isla ravnim poljem, a odatle strmo, niz Risovacu.Kamion uvijek, prije nizbrdice, malo uspori.Tada su uskakali Capo, Branko, Rezalija...Dok kamion ne ubrza, oni izbace suhih krusaka, pa skoce.Jedamput je Capo htio da izbaci malo vise, a kamion ubrzao.Iskocio je, ali nekako pljesnuo kao zaba.Dlanovi, koljena, lice - bili su u krvi.
I ovoga se sjecam.Nas dobri komsija knez Dzakula donio nam je malo psenicnog brasna.Pamtim njegove rijeci:
"Skuhaj, nevjesta, djeci!Nek okuse malo 'senisnja 'ljeba!"
Kuca je zamirisala psenicnim hljebom.Poskakivali smo oko mame i uvjeravali je da je hljeb vec ispecen.Kada ga je izvadila, opet smo morali da cekamo.Objasnila nam je da cemo ga vruceg brzo pojesti.
Hljeb je stavila na otvoren sobni prozor, da se sto brze ohladi.Kada je otisla da ga donese - vratila se zalosno praznih ruku.Zalosna je bila i mama:
"Nema hljeba.Neko nam ga uze!Prisjelo mu, dabogda!Dohvatio kroz prozor."
Ne sjecam se ko je prvi poceo, ali sve cetvoro smo zaplakali.Mama je cutala.Onda je ponovo dosao knez.U rukama mu je bio nas hljeb:
"Evo ti, nevjesta, 'ljeba.Ja sam ga uzeo da te nasjetujem.Sakri, bona ne bila, sakri 'ljeb, a ne acik s njim na prozor!Ba k'o da nekoga drazis".
I jednu sam veliku radost zapamtila.Tata je sa robije, iz Arada, poslao pet drvenih kasika.Toliko ih je dubio da su im kusala bila tanka kao u fabrickih.Drske izrezbarene. U sredini svake, monogram jednog od nas.
Mama nam je objasnjavala sare i govorila da je u svakoj urezana tatina ljubav.Cvrsto smo joj vjerovali, kao i uvijek.Kazala je, i to sam dobro zapamtila, da se kasike zovu Svetinja i da ih moramo dobro cuvati.Dozvolila je da samo jedamput jedemo njima, a onda ce ih objesiti o zid da ih gledamo.I, usred svecanog trenutka, Borko je odgrizao vrh svoje kasike.Mama se zgranula.I mi, zaplakali smo zato sto je ona plakala.
A i ovoga se jasno sjecam.Pocelo je da se govori:
"Dolazi Oslobodjenje..."
Mama nam je govorila da ce i tata doci sa Oslobodjenjem.Nikako nisam mogla da zamislim kako izgleda moj tata i to Oslobodjenje.
Pojavila se vojska.Mama je iznijela pun sahan suhih smokava, oskorusa, oraha i bajama.Posluzivala je vojnike, a mi smo stajali zabezeknuti.Otkuda joj to voce i gdje ga je drzala?!
"Zivjeli nasi oslobodioci!", vikala sam i ja.Mama mi je nabrzinu objasnila da su oni donijeli Oslobodjenje.Propinjala sam se na prste, ali nikako nisam uspijevala da ga vidim.Onda sam prestala da ga trazim.Stalno sam drzala mamu na oku.Nestrpljivo sam cekala kada ce izdvojiti jednog vojnika i reci:
"Ovo je tvoj tata".
Ali - ona to nije ucinila.Onda je neko dosao na biciklu:
"Danilovice, mustuluk!, vikao je."Ide ti Danilo.Ostao je na Aladinicima.Da malo posjedi s ljudima, progovori rijec - dvije, da zavije i zapali..."
"Da idemo pred tatu?", upitao je Branko.
"Idite." ,rekla je mama nekako promuklo."Cekajte!", zaustavio nas je sad opet njen energican glas."Ne mozete tako. Umijte se, ismrcite noseve i obujte firale.Necu da vas sretne bose".
Jedva smo koracali.I to bas sad, kad smo zeljeli da letimo.Firale smo obuvali samo u svecanim prilikama.Skorile su se, pa strasno zuljaju.A i noge su porasle.
Kuca je ostala vec prilicno daleko.Bijelila se na kraju Crnickog polja.
"Izuvajte se!, rekao je Branko odlucno.On je nama, u neku ruku, bio i tata.Musko, a najstarije.
Povezao je svu obucu u jedan snop, popeo se na Patakunovu krusku i sakrio je u krunu drveta.A onda smo snazno zatabanali prasnjavom, bijelom cestom.
To mi je ostalo duboko u sjecanju.To je bilo prvi put da smo obmanuli svoju dobru mamu.Pred nju smo dosli opet svecano obuveni.Sve cetvoro smo se drzali za tatine ruke.Ali - nikako se ne sjecam kako je nas tata tada izgledao.Mada sam ga tada prvi put vidjela.To je tako sa mnom.Koga mnogo volim, ne umijem da se jasno sjetim njegovog lika.
No comments:
Post a Comment